Vršnjačko nasilje je tema o kojoj se poslednjih godina sve više i više govori. U odeljenju se uvek pronađe barem jedan dečak ili devojčica koji trpe nasilje, a nekoliko nasilnika. Ostatak grupe uglavnom ćuti jer je preplašen, ne zna kome da se obrati ili smatra da to i nije toliko strašno. Nastavnici su ogorčeni jer ne postoji adekvatan sistem kažnjavanja za ovu decu. I u većini situacija ostane na tome, dok onaj koji trpi nasilje snosi teške psihološke posledice.
O vršnjačkom nasilju govorimo kada jedno ili više dece namerno psihički uznemirava ili fizički napada drugo dete. Po školi, školskim hodnicima i zabačenim mestima, na putu od škole do kuće se često dešava vršnjačko nasilje. Deca se gurkaju, tuku, vređaju, šire lažne izmišljotine o osobi koju maltretiraju. Česte su pojave uzimanja novca za užinu, uništavanje knjiga i torbi. Dete koje trpi nasilje se boji da prijavi ovaj problem, jer ga je nasilnik zastrašio.
Postoji nekoliko vrsta vršnjačkog nasilja. Verbalno nasilje obuhvata pretnje, vređanje, omalovažavanje druge dece. Socijalno je češće kod devojčica i obuhvata izbegavanje, ignorisanje, isključivanje deteta iz društva, širenje ružnih tračeva i slično. Fizičko je češće kod dečaka i obuhvata tuču, guranje, rušenje, šamaranje…Često je i psihološko nasilje kao što su preteći pogledi, praćenje, zastrašivanje…Kako se bliži pubertet, tu je i seksualno nasilje koje predstavlja nepristojno i neprimereno dodirivanje po intimnim delovima tela, kao i dobacivanje vulgarnih komentara. Devojčice su, takođe, češće izložene ovoj vrsti nasilja.
Kod vršnjačkog nasilja, kao i kod mnogih drugih, imamo nekoliko učesnika. Nasilnik je osoba koja se nasilno ponaša i koja izaziva nasilje. To su agresivna deca koja imaju probleme sa roditeljima i nastavnicima, uglavnom imaju loše ocene u školi, žele da privuku pažnju na sebe, mogu da budu krupniji, ali to nije pravilo. Uživaju u tome kada ih se drugi plaše. Žrtvu predstavlja osoba koja trpi nasilje. To su tiha i povučena deca, sitnije građe i uglavnom su po nečemu drugačija od svojih vršnjaka. Mogu biti pametnija, pa ih nazivaju štreberima. Mogu imati smešno prezime ili su nespretna, slabija u sportu. Posmatrači su oni koji posmatraju nasilje. Ponekad posmatrači reaguju i prijavljuju nasilje, ali iskustvo pokazuje da, nažalost, samo posmatraju ili i sami postanu učesnici.
Mnogi reaguju površno na vršnjačko nasilje. Česti su komentari: „Pusti ih, to su samo deca. To je samo faza. I mi smo se tukli, pa šta nam fali?“ Ponekad je to zaista samo faza, ali ponekad može imati veoma teške posledice po osobu koja trpi nasilje. Osobe koje dugo trpe nasilje mogu postati depresivne, usamljene, povučene, zabrinute, opada im uspeh u školi… Kao odrasle osobe imaju veoma malo ili nimalo samopouzdanja. Boje se i ne žele nikom da kažu ono što im se dešava, jer smatraju da su oni krivi za to, da su nečim izazvali nasilnika da se tako ponaša. Istina je da to nema veze sa njima.
Šta je ono što žrtva nasilja može da učini? Ako je u pitanju fizičko nasilje, dete treba da pobegne od nasilnika i obavezno da prijavi ono što se dogodilo svojim roditeljima i nastavniku. Nasilje se neće rešiti samo od sebe. Ako je u pitanju psihičko nasilje, dete treba da pokaže nasilniku da ga se ne boji, jer nasilnik voli da ga se drugi plaše. Žrtva nasilja i posmatrač treba da ispričaju tačno šta se dogodilo, gde se dogodilo, ko je sve bio prisutan, da li se to događalo i ranije…
Nasilje neće prestati ako o njemu ćutimo. To što o nečemu ne govorimo naglas, ne znači da problem ne postoji. Vršnjačkim nasiljem treba da se pozabavi i čitav sistem, a ne samo roditelji ili škola. Većina nasilnika nastavlja sa zlostavljanjem zato što ih niko nije sprečio u tome.
Zato, nemojmo ćutati o problemu nasilja. Pre nego što zaključimo da je u pitanju samo dečija faza, ispitajmo malo dublje taj problem i reagujmo. Nastavnici, psiholozi škole, pa i sama deca raznim radionicama mogu preventivno delovati i sprečiti pojavu vršnjačkog nasilja.
Olivera Bukinac
Olivera Bukinac je diplomirana psihološkinja i drži radionice za roditelje i decu u Novom Sadu na više lokacija. Zbog ograničenog kapaciteta, neophodna je prijava unapred na broj telefona 062/83 93 801. Radionica ima 13, a podeljene su na one za roditelje i za decu uzrasta od 10 do 14 godina. Neke od tema za roditelje su: kako da razvijate samopouzdanje svoje dece, dete i razvod, rasprava sa bračnim partnerom i dete, a za decu: pubertet, reproduktivno zdravlje, konflikti i šta sa njima, itd…